Претражи овај блог

петак, 20. мај 2011.

Zabranjeno je


Zabranjeno je plakati bez pouke
ustajati a ne znati sta raditi
imati strah od uspomena
zabranjeno je ne smejati se problemima
ne boriti se za ono sto zelis
ostaviti sve zbog straha
snove ne pretvoriti u realnost

Zabranjeno je ne pokazati svoju ljubav
da drugi placaju tvoje dugove i los smisao za humor
ostaviti svoje prijatelje
ne pokusati sacuvati ono sto ste proziveli zajedno
zvati ih samo kad ti trebaju
zabranjeno je da ti ostali budu vazniji od sebe samog
pretvarati se pred ljudima da te ne interesuju
zaboraviti sve ljude koji te vole

Zabranjeno je ne raditi stvari zbog samog sebe
imati strah od zivota i obaveza
ne ziveti svaki dan kao da je poslednji uzdisaj
zabranjeno je oterati nekog a da se ne pomirite
zaboraviti njegove oci,osmeh,sve, jer je on nastavio svojim putem
zaboraviti proslost i patiti sa sadasnjosti

Zabranjeno je
ne pokusati razumeti ljude
misliti da njihov zivot vise vredi nego tvoj
ne znati da svako ima svoj put i svoju srecu
zabranjeno je ne stvarati svoju istoriju
ne imati vremena za ljude koji te trebaju
ne razumeti da ono sto ti zivot da, to ti i uzme

Zabranjeno je ne traziti srecu
ne ziveti svoj zivot pozitivnim stavom
ne misliti da mozemo biti bolji
ne osecati da ovaj svet bez tebe ne bi bio isti...

Pablo Neruda

Dok cutim


Kad vidiš da tuga
uplovi u moje oči
nemoj pitati ništa
ovlaš me dotakni prstima
možda će tuga proći.

Ako mi reči zamru u grudima
i osmeha nema na usnama
ćuti samo,ne pitaj zašto
i ćutanje je ponekad
suviše glasno.

Ako ti se učini nekad
da sam nekako dalek,grub
ne traži da ti kažem zašto,
postoje odgovori koji se
ne mogu uvek reći.

Ne,ne tražim da me shvatiš
to ne bi mogli ni umovi veći
samo se ponekad osmehni blago
možda će sve ono teško
makar na trenutak
od mene pobeći.

N.N

Da li


Da li ti se ikad ucinilo
da cuješ korake
kako niz ulicu lako grabe
i pomisliš: to je...
Potrciš a ulica pusta.
Da li ti se ikad dogodilo
da cuješ glas,
a ti procvetaš kao prolece
i pocneš da placeš
i dok koraci odzvanjaju
u tebi,
ti postaješ glas.
A onda polako
izranjaš iz sna
pokušavajuci da se vratiš
i pružiš ruku u
beskraj.

N.N

A mogli smo sve



Možda ti nisam rekao
kad se u nebo zagledam
kao da vecnost dodirnem
ceo svoj život sagledam

A s’ tobom sam mogao sve
topio suze u osmehe
a s’ tobom sam umeo sve
bojio sumrak u svitanje

Prevrcem brazde nebeske
k’o svoje prazne godine
nekad me zvezda dotakne
pa me povuku dubine

Ja sam ti samo nalicje
od onog sto si volela
moje su duge bez boje
i ti si me prebolela
Ne plašim se ljubavi
što kida,što me baca u pobožnost
ne plašim se snage tvog osmeha
što me cini zauzdanim, slobodu osecam

Strah me samo
da nikad necu voleti tako
kao tebe,kao našu ljubav
secanja ne želim

Ostani zauvek tu
u meni,gde sam te sakrio
od pogleda,od misli drugih muskaraca
ti si moja unutrašnjost...

Zoran Dasic - Dasa

Ti si san moj


Svaka devojka neciji je san
tajna ljubav, koju krije od svih
tajna koja uvek ulepsa dan
i koja uvek u njemu stvori stih

Svaka devojka neciji je san
i neko zeli da se budi s'njom
al zivot, zivot nam to ne da
i uvek zavrsis sa pogresnom

Svaka devojka neciji je san
skrivena ljubav, kojoj neko potajno se nada
i po cenu da ostane sam
u toj zelji lako ce da strada

Svaka devojka neciji je san
bol, što prazninu stvara
moc, što snagu mu da
da i dalje nastavi da sanja

Svaka devojka neciji je san
al završi s'onim kom je samo broj
znam da zvuci cudno, znam
al ti, ti si san moj.

N.N

Divno je biti nekome nesto


Divno je biti nekome nesto,
 divno je biti tebi sve...
 Mogli bismo ugasiti svetla
 i biti svoji
 kad nas noc mami.
 Ti si odmor na dugom putu
 i vetar sto me goni
 na lutanja,
 vetar sto me goni...
 i mozda nikad nisam hteo
 ovako kao nocas
 da ti pozelim
 najlepsu laku noc.

 Divno je biti nekome nesto,
 divno je biti tebi sve.
 Ljubomorno cuvam
 ove nezne sate
 da me uvek prate
 dok nisi tu.

 Sve dok me drzis
 cvrsto za ruku,
 nikog na svetu
 ja se ne bojim
 Ti si odmor na dugom putu
 i vetar sto me goni
 na lutanja,
 vetar sto me goni...
 i mozda nikad nisam hteo
 ovako kao nocas
 da ti pozelim
 najlepsu laku noc.

 Latino

Ne bira se ljubav



Ne bira se ljubav
 kao ni smrt.


 Sve je u knjigama
 duboko pod morem
 zapisano.


 Jezikom neznanim nama,
 nebesnim pismenima.


 Niti se odupreti možeš
 niti preskociti dan.


 Kao što ne možeš
 tudji san usniti
 niti okom drugim
 videti.


 Voleo bih da nisi ti
 ona koju u ovom času
 volim.



Pero Zubac

Volim te za sve zene koje nisam voleo


Volim te za sve zene koje nisam voleo,
 za sva vremena u kojima nisam ziveo....
 zbog mirisa velike pucine i mirisa toplog hleba,
 zbog snega sto se topi i proletnih cvetova,
 zbog zvezdanih noci i svih suncanih dana.

 Volim te zbog tvoje topline i neznosti ....
 zbog tvog osecajnog srca.

 Ti si moj razum kad' nisam siguran u sebe....
 moja zvezda sto mi tamu obasjava,
 moje sunce sto mi dusu zagrejava.

 Bez tebe bi zivot bio samo siroka pustinja ,
 jer ti si zvezda na mojoj stazi i suza u mom oku .

 Ti si svetlost u tami zivota i beskrajna tema za moje snove .
 Ti znas da mi trebas kao zori sunce,kao suncu zrak....
 kao plimi oseka,kao kisi kap,

 Trebas mi kao skitnici daljine,kao tisini zvuk,
 kao sanjaru snovi i pesniku prolecne kise.

 Moj zivot bez tebe bio bi kao noc bez jutra,
 kao danas bez sutra...kao dusa iscrpljena .... prazna.

 Lepo je otvoriti oci i znati da postojis da si tu.
 I ne trebas me voleti mnogo,dovoljno je malo,
 ali neka to bude zauvek .

N.N

LJUBAV

Dodje iznenada,

slobodno useta,

zauzme svaki deo srca,

ispuni radoscu dusu,

vine medju oblake i zvezde,

stavi osmeh na lice,

sjaj u oko,

napravi haos u glavi,

podari najlepse snove...


Nestane iznenada,

baci treskom sa oblaka na zemlju,

donese noci bez sna,

dane bez svetlosti,

zivot bez radosti,

prazne ruke,

rane na srcu,

bol u dusi,

suze u oku,

haos u glavi...

LJ U B A V,

snaga sto u trenu uzdize,

snaga sto u trenu razara.

LJ U B A V



Marijana Mladenovic

Čežnja za tobom

Darujem se noćas
kroz ustreptale misli zvijezdama
Poljupcima noći prekrivam sve staze
do užarenih visina strasti
Uzavrela krv struji
kroz nabacane riječi
kojima me želiš slomiti
Ne dam se vjetrovima ljutnje
što teku sa usana
I ne marim što me zapljuskuju
kapi ledene kiše sa trepavica
Ne bole me ni tragovi tuđih koraka
što gaze mi po uspomenama
Samo ponekad osjetim
u dubini srca
dah tvojih misli 
I iznova se slomim
u čežnji za tobom. 



Evica Kraljić

U zanosu mojih snova

Opet si se noćas ušunjala u snove.
Nečujnim koracima, kao izmaglica
lagano, kroz senku, pratila moj hod.
A ja sam se plašio.
Plašio Tvoje prividnosti,
sa pramenom mesečine u Tvojoj kosi,
u ovom polutamnom svetu.
Plašio da ne razbijem iluziju,
sačinjenu od staklenih snova.
I strepio da ne poremetim
spokoj Tvog pogleda.
Približi se.
Dodirni me. Toplo,
kao povetarac sa juga.
Vrhovima prstiju, leptir-poljupcima.

Blago, pržeći dahom.
Dodirni moje lice, kosu, telo.
Kao letnja kiša zedno pustinjsko tlo.
Kao nekad. Sasvim slučajno.
I nije potrebno izustiti bilo šta drugo.
Jer reći su postale rime.
A rime pogledi.
Pogledi pretvoreni u dodire.
Dodiri govore sve.
Kroz strast. I ljubav.
U zanosu mojih snova...



N.N

Kada se jednog jutra probudiš


Kada se jednog jutra probudiš sa osmehom na usnama,
 kada ti se cini da je kiša samo muzika,
 da je snažan vetar samo preneseni dodir njenog milovanja na tvoj obraz,
 znaceš da vredi živeti, pa makar samo tog dana... nalazeci u tome smisao...
 Jer, hodajuci po paperjastim oblacima,osluskuješ ritam sopstvenih koraka,
 vidiš da se u tvoju senku uplela jos necija, manja,
 osetis dašak svežine i dobro poznati miris parfema...
 Jer prethodne noci, ja bio sam tvoj san,sladak i gorak, ali tvoj cele noci...
 Namamio sam te u moj zacarani svet,u koji si, znam, oduvek htela doci...
 Te noci bio sam tvoja senka,pratio te neumorno od sutona do zore i cekao trenutak,
 kad zvezde zacute,da se ulijem u tebe kao reka u more...
 Samo te noci, bio sam tvoja misao i lutao na ivici fantazije i stvarnosti...
 bio sam i tvoja pesma,citala si je dugo, sve stih po stih...i tvoja igra bio sam,
 volela si moj ritam, sve taktove moje...Ti si te noci bila moja muza...
 Olovkom sam pratio obrise tvoga tela,i iz noci ludila, kajanja i strasti,
 rodila se pesma...naša...samo naša...
 Tada, tog jutra shvatio sam da svoje srce više ne mogu celo samo za sebe zadržati,
 i svidja mi se taj osecaj...Cini mi se kao da lebdim,
 a još uvek samo hodam,postajem bice od svetlosti...
 I kljuca mi u venama na pomen tvog imena...
 Osecam se tako mocnim kao da cu se rasprsnuti...
 i želim da se rasprštim na hiljade delova i postanem deo kosmosa,
 onda da se spojim sa tvojim delicima i ostanem tako zauvek,tada znam da vredi živeti...
 Vredi zbog svake nove zore koju drugacije vidiš,
 vredi zbog belih golubova koji ce ti odneti moje poljupce kada budeš bila daleko,
 vredi zbog snova koje dopola odsanjaš, a ti ih nastavljaš,
 zbog jastuka koji ujutru mirišu na tebe,
 zbog malog poljupca na vratu boje tvog najdražeg karmina...
 Vredi živeti samo zbog tvog glasa,opije te brže i od najjaceg vina,
 kada dok hodamo zajedno ulicama buducnosti,tiho me uhvatiš za ruku i    šapneš da me voliš...

N.N

Pesma o meni i Tebi


Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.

Pijana kiša šiba i mlati.
Vrbama vetar cupa kosu.

Kud cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka.
Zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il' je vec bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja,
u krcmu svratio, gorak.
A ona,
ne znajuci - prošla.

Ne znam.
Ceo smo svet obišli
u žudnji ludoj,
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora biti da je tako.

Miroslav Mika Antic

S’ tobom – bez tebe


Želja je želja, iz srca slabost
 Nošena snagom bujice strasti,
 Otkrila moju bestidnu nagost-
 Gde ponos mora na kolena pasti.
 I opet prizor pred budnim okom
 Kakav se nade s’ prolecem ranim…
 Šta li to huci mojim krvotokom?
 Kako da tebe od sebe branim?
 Nije da ne znaš šta me to lomi,
 I kako taj bestid sobom da svladam.
 Možda je bolje – neka me zgromi
 Ta culna drskost u koju padam !
 Da li da kažem –oprosti ! zato-
 Što lupanje srca postaje jace,
 Meni uzeto – a tebi dato !
 Oci mi setne – dok tvoje zrace.
 Kao na recept – data mi doza,
 Cuteci kažeš – toliko treba.
 Nevidljiv dodir niz tebe sroza
 A želja vrela, k’o zrak sa neba.
 Nisam ni mislio da imam pravo
 Da ljubim dušom ženu kraj sebe,
 Al’ znam da mogu reci ti – Zdravo!
 I vazda biti s’ tobom – bez tebe!

 Branko O. Tomic

Arhivski uzorak


 Danas su neka moderna vremena,
 A ja sam neki starovremen covek,
 Arhivski uzorak.

 Sa usnama sto se smeju veri i nadi,
 Sa telom koje bi samo neznost da mami.
 Ja sam covek koji ne ume da ceka
 Ulizujuci se mudro obmani,lazi.

 Ja sam covek koji bi da se ljubi,
 Koji bi da misli, da se smeje,
 Covek koji trazi neku sebi slicnu
 Koja ce umeti da ga oseti i vidi,
 Bez zelje da ga od glave do pete promeni.

 Samo onaj koji ume da voli nesebicno,
 Dajuci svaki deo sebe Tebi
 Kojoj poklanja sav svoj svet
 Onaj koji te nikada menjao ne bi.

N.N

уторак, 29. март 2011.

ПОЂИ


Пођи!
Пођи куд било,
пут неба,
пут мора,
на ледник
или сиђи у равнице!
Тражи шта било,
рад,
лепоту,
љубав!
Но чини то са душом пуном снова
и светлости,
са душом
пуном доброте и снаге
ѕа праштања.

Одени се у храброст
и у наду
и пођи
пркосећи мразу јутра,
подневној јари
и ноћи без звезда.

Путем искрпи – ако трба –
срце,
ко морнар растргнута једра на катарци.
Размрси мисли буром заплетене
попут рибарске мреже
напуштене,
на голом песку.
Ако си већ легао –
устани!
Изнова крени,
изнова отпочни,
упорно,
мирно,
ко што то чине деца на пржини,
градећи од шкољака морских
и шљунака
бродове
које вал потопи ноћу
и дворце
које прва плима збрише,
а она нову лађу,
дворац нови,
тек мало даље
и тек мало више
направе опет већ следећег јутра!

Ако си освојио
врх какав под ледом
крилима новим
која не оману,
крилима дотле још не даним,
а ти без страха
вини се
и стопи
са бесконачним!

Ал' пођи!
Упркос свему,
без обзира куда!

Само, окончај започето дело!
Воли!
И стварај!
Куј!
Периј земљу,
небо или море!
Али окончај започето дело!
И дело твоје
нек лепотом зрачи!
Уткај у њега сав жар срца врели
и поклони му, свесно, живот цели!

СЕСИЛ ШАБО

Na potoku


Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru - u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti'o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari';
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zâri.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti'o
Počiva miris bagrema i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!


Aleksa Šantić

Imena

Pronadješ negde nekakvog Mišu, 
Nekakvog Gorana, 
Dragana, 
Svetu, 
Pronadješ drugare nalik na sebe 
I staneš tako 
I ne veruješ 
Da ima neko kao ti-isti, 
Baš isti na ovom drukčijem svetu. 

I ništa ne mora da se kaže. 
Sve se unapred zna i razume. 

Možda te neke Mire sad traže. 
Možda Gorana neka ne ume 
Bez tebe, 
Jelene, 
Milice, 
Vide, 
Do nekog ogromnog sunca da ide. 

I ne znaš koliko kao ti–takvih 
Večeras ponovo nekog nemaju. 

I ne znaš koliko kao ti-istih 
Za susret sa tobom baš sad se spremaju. 

I ne znaš ko su to, kao ti-divni 
I što su jastuke suzama vlažili. 

A lepo ste se mogli sresti 
Samo da ste se malo potražili. 

I krenes u zivot s pogrešnim nekim. 
S drukčijim nekim. 
Nekim dalekim. 

A Boris, 
Vera, 
Vladan 
I Sanja 
Još uvek samo tebe sanja! 



Mirislav Mika Antić

Usne

Usne jedino zato postoje 
da s nekim podeliš nesto svoje. 
I da ti šapat šapatom vrate 
usne postoje da se pozlate. 

Usne su vulkan tvoga tela 
usne su izvor tvojih reka, 
usne su pupoljak gde se srela 
pčela od vetra s pčelom od mleka. 

Usne postoje da se procveta 
u vatrometu neba i sveta, 
usne su da se u dahu zgusne 
krilatost zvezda i kometa. 

I nikad nikom nemoj ih dati, 
ako ne ume da ti ih vrati, 
toplije, mekše, mladje i sladje. 

Jer usne samo zato postoje 
da osmeh po tvome osmehu skroje . 

   Miroslav Mika Antić

Ta ljubav

Ta ljubav tako silna,
tako drhtava, tako očajna, tako nežna
ta ljubav
lepa kao dan
i ružna kao vreme
ta ljubav tako stvarna
ta ljubav tako divna
tako srećna
tako vesela
i tako jadno
drhteći od straha kao dete u mraku
a tako sigurna u sebe
kao neki spokojni čovek u sred noći
ta ljubav koja je izazivala
strah kod drugih,
gonila ih da govore
i primoravala da blede
ta ljubav tako vrebana
jer te druge mi smo vrebali
ganjani, ranjavani, gaženi, dotucavani,
poricani, zaboravljani
zato što smo tu istu ljubav mi ganjali,
ranjavali, gazili, dotucavali,
poricali, zaboravljali
ta ljubav cela celcata
još toliko živa a sva ozarena
to je tvoja ljubav, to je moja ljubav
ona koja je bila
to osećanje je uvek novo
i nije se izmenilo,
toliko stvarno kao neka biljka,
toliko drhtavo kao neka ptica
toliko toplo i živo kao leto
možemo oboje otići i vratiti se
možemo oboje otići i vratiti se
možemo zaboraviti
a zatim ponovo zaspati
pa probuditi se patiti bditi
pa ponovo zaspati
sanjati i smrt
zatim probuditi se, osmehnuti se,
smejati se i podmladiti se
naša ljubav zastaje tu
tvrdoglava ko magare
živa kao želja
svirepa kao sećanje hladna kao kajanje
nežna kao uspomena
hladna kao mermer
lepa kao dan
nežna kao dete
gleda nas smešeći se
i kazuje mnogo ne govoreći ništa
a ja je slušam drhteći i vičem
vičem za tebe
vičem za sebe
i preklinjem te
za tebe za sebe i za sve one koji se vole
i koji su se voleli
da, ja im vičem
za tebe za sebe i za sve druge
da ne znam
ostani tu, tu gde si
gde si bila tu ostani
ne pomiči se, ne idi
mi koji smo voleli
mi smo te zaboravili
ali ti nas ne zaboravi
jer nemamo drugog do tebe na zemlji
ne dopusti nam da postanemo hladni
da se udaljavamo sve više
odemo bilo gde
daj nam znak da si živa
a mnogo kasnije
na ivici nekog šipražja
u šumi uspomena
iskrsni odjednom
pruži nam ruku
i spasi nas.



Žak Prever

Epitaf za suze boje runolista


Jos mi ponekad 
dodje u snove 
u istom haljetku 
duginih boja 
iste mi rijeci 
njoj mrakom zaplove: 
"Laka ti noc malena moja." 

Udje u oci, 
u srce u pore 
korakom vojnika 
pred sudnji boj 
njene mi usne 
sapatom zbore: 
"Laku ti noc maleni moj." 

Negde jos ima 
u ovom gradu 
ulica ljubavi 
klupa bez broja 
jedno palidrvce 
za jednu baladu: 
"Laka ti noc malena moja." 

Imas suzu 
boje runolista 
kosulju, 
neki smijesan kroj. . . 
ti isti, ja, 
sebi ni slicna: 
"Laku ti noc maleni moj." 

Da li cu te 
jos jednom sresti 
ili ces zauvijek 
nestati k'o Troja. . . 
Jos jedna sjen'a 
na srebrnoj niti: 
"Laka ti noc malena moja." 

Na po' si puta 
a vec na dnu 
sa glavom u pijesku 
kao noj . . . ?! 
u svakom osmijehu 
jos trazis Nju? 
"Laku ti noc maleni moj." 

  M.B.Romanov

Ljubavna pesma

Ti si moj trenutak i moj san
I sjajna moja rec u sumu
I samo si lepota koliko si tajna
I samo istina koliko si zudnja.
 
Ostaj nedostizna, nema i daleka 
Jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost. 
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.
 
Srce ima povest u suzi sto leva,
U velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva. 
Poljubac je susret najlepsi na svetu.
 
Od mog prividjenja ti si cela tkana, 
Tvoj plast suncani od mog sna ispreden. 
Ti bese misao moja ocarana,
Simbol svih tastina, porazan i leden.
 
A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
Na Suncu mog srca ti si samo sjala 
Jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

  Jovan Ducic

Prolećna pesma


Osecam veceras, dok posmatram laste 
I pupoljke rane,
Kako srce moje polagano raste
K'o vidik u lepe, nasmejane dane;
 
Kako s mladim biljem postaje sve vece
I lako k'o krilo,
I kako mu celo jedno nebo srece
I pakao bola ne bi dosta bilo;
 
Kako cezne za svim sto bi zivot mog'o 
Lepog da mu dade,
Tako su mu velike ceznje mu i nade. 

Osecam, da dosad sve je bilo sala
Moga srca vrela; 
Da jos nikom nisam ljubav svoju dala
Koliko bih mogla i koliko htela; 

Da ima u meni cela nezna plima
Reci nereceni',
Da bih srce mogla poklanjati svima
I da opet mnogo ostane ga meni.

Desanka Maksimović


Andjeosko lice

Anđeosko lice spazih
i pogledah oči tvoje,
u trenutku tad osetih
da zastade srce moje.

Ispuni me onaj tajni,
ah osećaj onaj bajni,
što mi ne da san na oči
i što 
razum moj mi koči.

Voleo bih da se budim
kraj anđela jednog takvog,
da ga cele noći mazim,
večnost celu da ga pazim.

Da ti šapćem reči nežne
kad zaveju noći snežne,
kraj kamina da te ljubim
i za tobom glavu gubim.

Pokraj mora da te šetam
dok ti vetar kosu dira,
da istopim usne tvoje
dok muzika tiho svira.

Ruku tvoju da poljubim
nežno kao lastavicu,
na dlan jednu suzu pustim,
jednu mala radosnicu.

Da mi nikad ne odletiš
anđelčiću moj maleni,
da kraj mene uvek budeš,
da zauvek mene čuvaš!



N.N

Ti što imaš andjeosko lice


Ti što imaš andjeosko lice
i pred kojom se k'o pred
sveticom i ikonom dvori,
ne budi tako ohola lepotice,
vec zahvali onom što te
takvom stvori …!
Oci su ti orkan i oluja morska,
usne koje na jutrenje zvone
nemirne , žive i tako opojne
k'o predivna ruža dvorska
Božije li si cedo il' delo sotone?
Ti što imas andjeosko lice
ne budi ohola zbog lepote
to je sreca al' i usud žene.
I zato ti lepa ženo, pazi ...!
Spusti glavu i smerno
ali gordo zemljom gazi ... !

N.N

понедељак, 28. март 2011.

Tvoje je samo da me nađeš

Tvoje je samo da me nađeš.
Dosta sam ja tražila tebe!
Krajnje je vreme
da malo promenimo uloge
ulog je i onako prevelik,
pa da ti tražiš,
a ja da se skrivam.

Stvarno preteruješ!
Čak i sad,
kad znaš da sam te pronašla,
ponašaš se
kao da nisi pronađen,
kao da ne znaš da postojim
i da te na kapiji svakog dana očekujem.

Hajde da vidiš kako je to
kad ti tražiš,
a ja uživam
u traženju novih mesta
na koja bih se sakrila,
u zavlačenju
po prašnjavim ćoškovima
tvog srca,
u kotrljanju
niz vratolomne planine
tvojih misli,
u bauljanju po mraku
tvojih neverica,
u besomučnom trčanju
da prva zapljunem drvo
ako mi se učini
da mi se približavaš!

Kako ti samo ne dosadi
da godinama igraš istu igru?
Ponašaš se kao glumac
koji stalno igra istu predstavu!
Šta ćeš ako se razbolim
baš na dan premijere?
Od koga ćeš se onda skrivati?
Dodeliće ti neku moju zamenu,
neku početnicu,
nedostojnu ijednog mog koraka,
neku koja uopšte ne ume
ni da te traži
ni da se skriva
od tvojih prodornih pogleda,
i od sopstvenih želja,
a ti ćeš pred publikom
i dalje morati da budeš ubedljiv
ako želiš da dobiješ aplauz.
Umislićeš još da si dobar glumac!
Maestro!

Kad bolje razmislim,
pomalo mi te je žao.

Možda ni tebi nije lako
da se godinama praviš
kao da nisi nađen,
kao da niko nije otkrio
tvoje pravo lice
i kao da niko ne zna
da i ti čezneš
za jednom ovakvom ljubavlju?
Možda si nekad i poželeo
da me pronađeš,
ali nisi smogao snage
da stvarno kreneš,
nepovratno,
da ostaviš sve druge
usputno nađene žene,
mnogo lakše za otkrivanje
i rukovanje,
za dodirivanje
i ostavljanje.
Možda si i krenuo,
ali meni to ne bi priznao
ni pod pretnjom smrti,
sve dok se ne uveriš
da sam ja Ona?

Razmisli dobro još jednom
pa me potraži,
al stvarno,
onako kako se traži ona
koja ti je jedino potrebna,
koja će u tvojim željama
prepoznati svoje
i u tvojim očima
videti svetlost
koja je vodi kroz život.

Razmisli!
A ja ću porazgovarati sa rediteljem.
Ako pristane,
a ti nastaviš da oklevaš,
odreći ću te se preko pesme,
one koju će svi pročitati,
tako mi Poezije,
i svi će pokazivati prstom na tebe,
a to će biti isto
kao da sam ti napisala smrtnu presudu.

Ne budi blesav!
Dosta je bilo!
Tvoje je samo da me nađeš
pa kako ti bude!



Violeta Milićević

Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...



Konstantin Simonov

Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mi se mogla nasmejati. 
Zato se smejem sam sebi i odajem 
tajnu svoju sali. 
Olako uzimam bol svoj, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznam da ti kažem najvernije reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mogla posumnjati u njih. 
Zato ih oblačim u neistinu, 
i govorim suprotno onome što mislim. 
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči 
što imam za te; ali se ne usuđujem, 
strahujući da mi se neće vratiti istom merom. 
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. 
Zadajem ti bol, bojeći se 
da nećeš nikada saznati šta je bol. 

Čeznem da sedim mirno pored tebe; 
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače 
srce iskočilo na usta. 
Zato brbljam i ćaskam olako, 
i zatrpavam svoje srce rečima. 
Grubo uzimam svoj bol, strahujući 
da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da te ostavim zauvek; 
ali se ne usuđujem, strahujući da bi 
mogla otkriti moj kukavičluk. 
Zato ponosito dižem glavu 
i dolazim veseo u tvoje društvo. 
Neprekidne strele iz tvojih očiju 
čine da je bol večito svež.



Rabindranat Tagore

Ti cvijete moj tajanstveni

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tražio sam te ja
i kad sam prošao kraj tebe i pogledao na te,
duša mi zadrhta sva.

Srce je moje naslutilo
tajanstvenosti moć,
srce je moje oćutilo
kako se vedri noć.

U mojoj je duši sijevnulo
svjetlo golema blaga.
Sve moje biće je čeznulo
za tobom, za tobom, draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna.

O, bogat sam –
pomozi mi da podignem,
ponesem blago svoje,
sve blago duše moje!



Oton Župančić

Čini mi se

Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku...
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari...

NIKO MI NE TREBA

Treba mi neko ko voli decu
(ali nije pedofil),
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek vremena...
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,

NIKO MI NE TREBA

Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice...
Neko ko plače usred autobusa...
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila...
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari

NE TREBA MI NIKO
kome mnogo trebam...

Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari... u stvari,

NIKO MI NE TREBA...

niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti...

Nina Živančević

Čudo najkraće tajne

Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
onda se smejemo,
zbog toga.

Bili smo na Mesecu.
Bili smo u Mesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog mesta.

Bilo je duboko,
i svetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smejali smo se bezumno.

Tvoj smeh i moj.

Pamtim kad su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok se ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.



Čarls Bukovski

Santa Maria Della Salute


Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!

U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Laza Kostic

Mi se čudno razumemo

Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.


Stanislav Vinaver

Strepnja

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
Da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
Ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
O čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
Izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!


Desanka Maksimović

Sve je kao....


Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo...

I ti si, kao, sretan!

Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao, pjevaj

Svi, kao brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao
Svima je, kao stalo do tebe
I do svijeta...

I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli...



Enes Kišević

Ne volim te zato što te volim

Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.

Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.

Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.

U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.



Pablo Neruda

Zašto si tako lepa

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa.
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.
Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvom licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog bih života na kolenima
ubedjivao razroko oko.
Ali,ti si lepa.
Da,od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti.
Sve mi se vidi!
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorima.
Shvati to.
Nemoj plakati.
Ne mogu živeti s tobom.
Suviše si lepa.



Milan Kundera

Danas

Danas bih mogao...
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otici daleko...puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom...
i srebrnom trakom mjeseca!



J.L.Borhes

Sunce


Ovo će se neizvesno kretanje završiti
Suncem. Osećam to pomeranje juga
U svom srcu. Majušno podne se ruga
U kamenu, varnica što će osvetliti
Zvezdani sistem mog krvotoka.
A dotle sve što bude nek je zbog pesme. Druga
Uteha nam ne treba. To trajanje se ruga
Pretnji crnog i otrovnog nekog soka.
Ne, neće se otrovom to putovanje završiti.
Neki će svemir ponovo da nas stvori.
Maker slepog lica i mračnog srca reč pravu izgovori.
U kamenu spava malo sunce što će nas osvetliti.
Čuješ li zvezdani sistem mog krvotoka!
Ponavljam: neki će svemir ponovo da nas stvori
Maker slepog lica i mračnog srca dok sunce ne progovori
Nad pretnjom crnog i otrovnoh nekog soka.
Branko Miljković

Kroj

Ukrascu tvoju senku,
obuci je na sebe
i pokazivati svima.
Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog.
Pa i onda,kad dotrajes,
iskrzanu,izbledelu,
necu te sa sebe skidati.
Na meni ces se raspasti.
Jer,ti si jedini nacin
da pokrijem golotinju
ove detinje duse.
I da se vise ne stidim
pred biljem i pticama.
Na poderanim mestima,
zajedno cemo plakati.

Zasivacu te vetrom.
posle cu,znam,pobrkati
moju kozu sa tvojom.
Ne znam da li me shvatas:
to je prozimanje,
to je umivanje tobom.
Ljubav je uvek ciscenje nekim.
Ljubav je neciji miris,
sav izatkan po nama,
tetoviranje mastom.

Evo,silazi sumrak,
i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog.
Obuci cu te na sebe,
da se ovako,pokipeo,
ne prehladim od studeni
svog straha i samoce.



Miroslav Mika Antic

Pismo

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.



Zvonimir Golob

Pesma ženi

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Jovan Dučić

Dok sam te imao

Dok sam te imao
jezik sam ptica razaznavao

i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike navoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao...


Pero Zubac

Volim

Brodovi i -
oni u luke se slise.
Vozovi - na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nesto tim vise -
jer volim -
vuce i goni.
Puskinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uziva.
Tako ti se vracam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vracajuci se,
zar
ne odlazim kuci,
zar nije?!
Konacnoj se vracamo meti.
Smrtne zemaljsko narucju veze
Tako
tek sto rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
tezim.


Vladimir Majakovski

Gresio sam

Gresio sam mnogo i sad mi je zao
i sto nisam vise i sto nisam ludje,
jer samo ce gresi, kada budem pao,
biti samo moji - sve je drugo tudje.

Gresio sam mnogo, ucio da stradam,
leteo sam iznad vase mere stroge
gresio sam, jesam i jos cu, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrecim mnoge.

Gresio sam priznajem, nisam bio cvece
gresio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha, niko nece,
a ne bih ga dao ni kad biste hteli ...

Dusko Trifunović

Iz kojeg si ti svijeta

Iz kojeg si ti svijeta
I kojeg cvijeta ime nosis?
Zasto nisi kao druge zene,
Koje prodju kao sjene?
Cija se imena ni ne pamte,
Ciji se poljupci zaborave
S prvim jutrom...
Iz koje si ti ljubavi?
Iz koje knjige?
Iz kojeg romana?
Kad mi tako bez ikakvog plana,
Bez namjere,
U srce ulazis,i godis,i bolis,
I noci mi pretvaras u dane...
Koja si ti zena,
Kad mi pola zivota u tebe stane,
Zbog tebe zalim sto vrijeme
Prebrzo ide,i sto su jeseni blize
I sto mi se suze prvi puta vide.
Jedino si s neba mogla doci,
Jer druge puteve sve poznam
A na njima sam sa drugima bio sam...
Iz kojeg si ti svijeta
Iz kojeg cvijeta miris nosis,
Da te volim
I nikad ne prebolim...

Z.Krznaric

Iskren duh

Pomozi mi da jacem kazem istinu u brk,
i da ne slazem nejaceg da bi zasluzio aplauz.

Poduci me da volim ljude kao sto volim sebe,
i da mjerim sebe kao sto mjerim druge.

Ne dozvoli da postanem gord ako uspijem,
niti razocaran ako ne uspijem,
nego me uvijek podsjeti da je neuspjeh iskustvo koje prethodi uspjehu.

Poduci me da je tolerancija najaci stepen snage,
i da je osvetnicka zelja prava manifestacija slabosti.

Ako ljudima nazao ucinim daj mi snage da se izvinim.
a kada ljudi meni nazao ucine, podari mi snage oprosta.

Ako mi memorija oslabi, ucini da zaboravim ljudska zla meni nanesena,
i da ne zaboravim njihova dobra meni ucinjena.

Ako te zaboravim Boze, ne zaboravi ti mene.



Mahatma Gandi

Ne veruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

Aleksa Santic

Uzalud je budim

Budim je
zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je
zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde
zbog ljudi
koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaža, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli doživati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš, voda protiče, ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen



Branko Miljkovi
ć